SPV Zadar

Uspon na Kilimanjaro neostvaren je san i životna želja naše prerano preminule kolegice vodičke, dr.sc. Martine Dubolnić Glavan, koja je bila članica Stanice od 2002. godine.

Povjesničarka, arheologinja, članica PD Paklenice i speleolološkog odsjeka Liburnija, profesionalni dio svog života posvetila je proučavanju i istraživanju života na Velebitu, o čemu je pisala knjige i članke u znanstvenim časopisima. U slobodno vrijeme je volontirala u stanici planinarskih vodiča i s obitelji često lutala planinama Hrvatske, prvenstveno Velebitom. U spomen na našu predragu kolegicu, odlučili smo u njeno ime ostvariti joj želju i popeti Kilimanjaro.

Također, s obzirom da je prva veća ekspedicija stanice vodiča davne 1979. godine bila upravo na Kilimanjaro, odlučili smo u spomen na njihov odvažan pothvat ponoviti uspon.

Svake godine u stanicu primamo nove članove, obećavajuće planinare koji prolaze kroz potrebne edukacije kako bi postali punopravni vodiči. Kilimanjaro je bio izvrstan odabir jer ne zahtjeva tehnička znanja koja neki naši članovi tek trebaju steći, a uz znanja i iskustva koja imaju i dalje je ostvariv i izvediv cilj.

Imali smo godinu dana vremena za fizičke i kondicijske pripreme za takvu vrstu uspona. Visoki troškovi pothvata onemogućili su nam visinske pripreme u Alpama, stoga smo se koncentrirali na financijski nezahtjevnije pripreme u planinama Slovenije, Bosne i Hercegovine i naravno Hrvatske, s naglaskom na što veće visinske razlike. Tako smo dio priprema radili individualno ili grupno na Triglavu, Prenju, Durmitoru, Dinari, Velebitu, Risnjaku, Kamešnici i ostalim planinama regije.

Posljednjih 6 mjeseci prije pohoda, nastojali smo svaki mogući vikend iskoristiti za neki uspon te smo zahvalno iskoristili snježne uvjete u prosincu i siječnju za ozbiljnije pripreme na Dinari i Velebitu. Preporuka za pripreme na zahtjevne uspone je mirovati 10ak dana neposredno pred odlazak na visokogorski uspon pa smo posljednju zajedničku vježbu završili laganim usponom do planinarskog doma na Paklenici.

Kilimanjaro je najviša samostojeća planina na svijetu, visoka 5895m. Najviša je planina u Africi i drugi po redu najviši stratovulkan na svijetu. Naziv Kilimanjaro najvjerojatnije dolazi od kombinacije dviju riječi iz različitih plemenskih jezika – swahilija i chagga: Kilima koje znači „planina“ na swahiliju i Njaro značenja „bjelina“ ili „sjaj“ na čaga jeziku. Kilimanjaro bi stoga značilo „Bijela planina“ ili „sjajna planina“, ime koje opravdava svojim impozantnim izgledom i bijelim vršnim pokrivačem dok se izdiže iznad okolnih savana.

Sastoji se od tri vulkanska stošca: Shira, Kibo i Mawenzi, od kojih je jedino centralni stožac pritajeni vulkan, dok su druga dva ugasla. Na Kibu se nalazi i najviši vrh Kilimanjara, Uhuru, odnosno „vrh slobode i jedinstva“, visok 5895m.

Mawenzi je nepristupačan, opasan stožasti vrh visok 5149m koji zahtjeva tehnička znanja penjanja i za koji je potrebna posebna dozvola za penjanje. Dugo je bio zatvoren za turiste zbog učestalih nezgoda i smrtnih slučajeva, a otkako je ponovno otvoren, smije ga penjati maksimalno jedan par penjača odjednom.

Shira stožac urušio se u sebe prije više od milijun godina i ostao je sačuvan u kalderi koja čini plato Shira visine 3962m te atraktivnim formacijama tzv. “Katedrali“ i „Igli“. Plato je dom dragocjenih endemskih biljnih vrsta kao i mnogih afričkih manjih životinja, ali nerijetko i slonova, bivola i žirafa. Centralni stožac Kibo smatra se pritajenim, potencijalno aktivnim vulkanom u nekoj dalekoj budućnosti. Njemački geograf Hans Meyer prvi se uspješno popeo na Kilimanjaro 1889. godine.

Zanimljivost je kako Kilimanjaro ustvari nema vrh u pravom smislu riječi – Uhuru je najviši od tri moguća uspona na kraterskom obruču, uz Stella Point visine 5756m i Gilman's Point visine 5685m. Planinari mogu dobiti certifikat za bilo koji od navedena tri uspona.

1973. godine zona iznad prašuma proglašena je nacionalnim parkom, 1986. godine cijela zona iznad šumskog pojasa Nacionalnog parka stavljena je na listu UNESCO zaštićenih prirodnih spomenika, a 2005. godine Nacionalni park proširio je svoje granice i na prašumsku zonu, tako da je cijela planina stavljena u zaštitu nacionalnog parka, koja je dotad bila zaštićena kao šumski rezervat.

Kilimanjaro ima svoju mikroklimu i različite vegetacijske zone.

Biljni svijet Kilimanjara

Biljni svijet Kilimanjara broji preko 2500 vrsta, rasprostranjenih preko 5 vegetacijskih zona. Neke od najpoznatijih vrsta koje smo imali prilike vidjeti su:

• Lobelia Deckenii – endemska biljka Kilimanjara, raste na visinama između 3800-4300m. Ima do 18 podzemnih rozeta listova koje izrastu u veliki stup svakih nekoliko desetljeća, čime odumre biljka, što ne utječe na preostale rozete pod zemljom koje čekaju svoj red na rast.
• Denderosenecio Kilimanjari – endemsko stablo prosječne visine 10m, jedino je koje raste na visinama iznad 4000m do 5000m. Karakteriziraju ga velike lisne rozete na vrhu koje, kad listovi odumru, ostaju na stablu i daju izolaciju od hladnoće, čime mu pomažu preživjeti ekstremne hladnoće. Donji dijelovi stabla s vremenom ogole, ali i stablo ima koru koja s donje strane ima pamučnu izolaciju. Manje je poznato i pod nazivom divovska krpenjača.
• Protea Kilimandscharica – endemski cvijet koji raste na visinama od 2700-4000m nadmorske visine. Cvijet je ružičasto-ljubičaste boje, zatvoren nalikuje na artičoku, a kad se otvori pokazuje blijede cvijetne stapkice koje joj daju karakterističan izgled baklje. Grmolika je biljka koja naraste do dva metra, debelih zelenih listova koji joj omogućuju preživljavanje na visinama.
• Cyathea manniana – stablo paprati visine i do 7m. Raste u prašumi na visinama ispod 2000m i odlikuje ga lepeza/rozeta paprati na visokom i tankom deblu.
• Ocotea usambarensis – stablo kamfora koje raste u prašumama Kilimanjara do visina od 50m.

Životinjski svijet Kilimanjara

Planina obiluje životinjskim svijetom, od kojeg smo nažalost vidjeli samo nekoliko vrsta, crno-bijele sakate majmune u prašumi, bjelogrle gavrane na platou Shira, afričkog prugastog miša u lovu na hranu u kampu Shira i nekoliko vrsta ptica.

Crno-bijeli sakati majmuni ime su dobili od prvih Europljana koji su kad su ih vidjeli, greškom mislili da su jedinke zbog neke ozljede izgubile palac, ne znajući da im je to obilježje.

Kada je Najbolje?

Na Kilimanjaro se može penjati tijekom cijele godine, međutim, vrhunac sezone uspona je u tzv. suhom periodu između siječnja i veljače te drugi, između srpnja i kolovoza. U ostalim mjesecima prevladava kišna sezona te se ti periodi uglavnom izbjegavaju za penjanje, što zbog klizišta i odrona što zbog manje šanse za spektakularne vidike zbog penjanja u oblacima.

Kojim Putem se Penje?

Postoji 8 smjerova odnosno ruta kojima se može popeti na Kilimanjaro. To su smjerovi: Rongai, Marangu, Mweka, Machame, Umbwe, Shira, Lemosho i Northern Circuit, koja je produžena Lemosho ruta jer obilazi cijeli krater sa sjeverne strane.

Posljednje dvije rute su novije, duže u trajanju (7-11 dana) i time uspješnije, jer je aklimatizacija bolja. Stare rute „Whiskey“ Machame i „Coca-Cola“ Marangu ruta su i dalje najposjećenije, ali prosjek penjanja tih smjerova je 5 – 7 dana, što donekle umanjuje uspješnost penjanja na sami vrh zbog lošije aklimatizacije.

Lemosho ruta polako preuzima vodstvo u odabiru smjera penjanja zbog uspješnosti izlaska sudionika na vrh. Marangu ruta je najstariji i jedini smjer koji ima izgrađene objekte za spavanje, dok sve ostale koriste šatore. Naša ekspedicija iz 1979. godine penjala je ovim smjerom, uz uspješni izlazak na vrh svih sudionika.

Ekspedicija 1979. godine morala je unajmiti 1 vodiča, ali nosači su bili opcionalni te ih naši planinari nisu koristili. Od 1991. godine ekspedicije više nisu dozvoljene na Kilimanjaru, zakonom je zabranjeno i kažnjivo pokušati se penjati bez pratnje. Isti zakon propisuje broj obaveznih nosača, vodiča i ostale pratnje bez koje se ne smije penjati na planinu.

Nosači Kilimanjara su šarolika skupina iskusnih i manje iskusnih sezonskih radnika kojima je ovo dodatni ili glavni izvor zarade. Dnevnica im je 10 dolara po danu uz obaveznu fiksnu napojnicu koju dobiju od svoje agencije nakon silaska s planine te dodatne napojnice koje mogu zaraditi na usponu, a koje variraju ovisno o skupini ljudi koju vode. Vodiči imaju veće dnevnice, 20-30 dolara po danu, također uz fiksne i dodatne napojnice.

Najmlađi je imao 17 godina, a najstariji 52 godine. Neki nosači su dobro opremljeni, ali većina ima neprimjerene ili potrošene cipele, dok neki nisu imali niti čarape na nogama! Običaj je ostaviti svojim nosačima i vodičima nešto od svoje opreme, što je lijep običaj s obzirom koliko su oni neadekvatno opremljeni u hladnim i surovim uvjetima.

1. Dan 1 - Uspon s početne točke ulaska: Londorossi Gate do šumskog kampa Mkubwe (2100 - 2750m)

   Uspon smo započeli iza ručka, s kišom, koja je povremeno padala cijelim putem. Planinarenje kroz džunglu opilo je naša osjetila, oči se nisu mogle dovoljno nagledati ogromnih stabala i bujne vegetacije u svim nijansama zelene boje. Stabla nekih drevnih vremena, nepreglednih krošanja s lijeve i desne strane puta privlačila su nam poglede.

   U ovako bujnoj vegetaciji očekivali smo vidjeti leptire u tisuću boja, ali ih nije bilo nijednog. Potjerala ih je kiša, saznala sam od vodiča. Umjesto njih, prekrasne žutozelene ptičice (pčelarice merops oreobates) su nas nadlijetale. U daljini smo na trenutak vidjeli crno-bijele sakate majmune, tipične za prašume Kilimanjara. Nažalost, veće prašumske životinje nismo vidjeli, koliko god smo ih prizivali u mislima. Pritajile su se. Od ljepote nismo ni primijetili strminu i težinu uspona...

2. Dan 2 – Uspon od šumskog kampa Mkubwe (2750m) do kampa Shira 1 (3610m)

   Uspon počinje rano ujutro, u 8:00 sati, a vrijeme obećava kišu. Zaštićeni prvih pola sata plaštom džungle, po izlasku na prijevoj kiša pojačava i ne prestaje cijelim putem do kampa Shira 1. U kamp stižemo oko 15 sati, iskušavamo majstorije hodanja po blatu bez da zaprljamo šatore. Nakon presvlačenja i ručka, vrijeme nam dozvoljava sat vremena predaha od kiše, da pokušamo osušiti mokru odjeću i u toku poslijepodneva staje. Nebo se čisti i navečer otkriva prekrasan zvjezdani sag.

3. Dan 3 – Uspon od kampa Shira 1 do Shira 2 (3610 – 3850m)

   Polazak rano ujutro, uz daljnju povremenu kišu penjemo se preko platoa Shira. Dugačak put kratimo pričama i anegdotama, uživajući u vizurama. Po dolasku u kamp ručamo i zatim krećemo u prvu aklimatizacijsku šetnju na brda Lent na visinu od oko 4150m. Tu susrećemo nekoliko ekipa iz Poljske, Danske, Švedske i Kanade koje se također pripremaju na visinske napore.

   Zanimljivo, svi su već upoznali našeg Marka Radočaja i oduševljeno mu se javljaju putem. Kad ih li je stigao sve upoznati? Naš Marko je najbolji ambasador Hrvatske među nama! Vraćamo se pred zalazak sunca u kamp i uživamo u pogledu na cilj, Kibo koji sjaji u svojoj bjelini u prekrasnoj zvjezdanoj noći.

4. Dan 4 – Uspon od kampa Shira 2 do Lava Towera do kampa Barranco (3850-4600-3950m)

   Jedan od najdužih uspona vodi nas iz kampa Shira 2 na visinu od 4600m na drugi aklimatizacijski uspon gdje itekako osjećamo utjecaj visine u vidu glavobolja i mučnina. Nakon napornog 7-satnog uspona do Lava Towera, ručamo i provodimo kratko vrijeme na visini od 4600m prije nego li se počinjemo spuštati kroz klanac Barranco do istoimenog kampa.

   U kamp stižemo u kasno poslijepodne uz sat odmora prije večere. Visina radi svoje i pojedini članovi osjećaju privremene smetnje. Po prvi put vidimo i čujemo helikoptere u spašavanju ljudi s planine. Od ove točke pa do uspona na Uhuru preleti helikoptera su česti.

5. Dan 5 – Uspon od kampa Barranco do kampa Karanga (3950-4150-3950m)

   Rekli su nam da je današnji dan najlakši jer ne penjemo veliku visinu i imamo samo nekoliko kilometara uspona, ali na ovim visinama napori postaju i jednostavne stvari poput hodanja. Uspon počinjemo najkasnije dosada, oko 10:30 zbog velikih gužvi koje su se od ranog jutra stvorile na zidu Barranco kojeg trebamo popeti. Dobrodošla pauza nam je omogućila uživanje u ispijanju jutarnje kave na visini od 4000m, uz prekrasan pogled na zasniježeni Kibo i Barranco zid ispred nas, zakrčen kolonama ljudi u serpentinama uspona.

   Uspon preko zida je strm i na mjestima izložen provaliji pa je potreban dodatni oprez, ali nama je dobrodošla promjena od hodanja u draži nam oblik planinarenja – pentranje rukama i nogama po stijenama. Na platou iznad zida na visini od 4150m radimo pauzu i zatim nastavljamo dva dugačka prijelaza prema Karanga kampu. Tempo je i dalje pole-pole tako da nakon 4-5 sati stižemo do kampa Karanga. Odmaramo ostatak dana kako bismo obnovili snage za najteži dio puta – cjelodnevni uspon uz glavnu noć uspona. Visinske smjetnje i dalje su prisutne nekim članovima pohoda.

6. Dan 6 – Uspon od kampa Karanga do kampa Barafu – do vrha Uhuru (3950-4600-5895m)

   Rano jutro u 8:00 sati pokret je prema kampu Barafu. Prolazimo alpsko-pustinjskim dijelom golog kamena i pustinje, s pogledom na nepreglednu gusjenicu ljudi u daljini, na dijelu gdje se ukrštavaju dvije rute koje se spajaju prema našem cilju, vrhu Kilimanjara. Izvore vode ostavili smo iza nas, na Karangi, tako da se nosači moraju spuštati dva kilometra podno kampa Barafu do posljednjeg izvora vode. Više ne dobivamo vodu za osvježavanje već samo za piće.

   Po dolasku u kamp dočekuje nas ručak i raniji odmor jer se ustajemo u 11 sati navečer. Teško je zaspati popodne u šatoru jer unutra sunce grije nemilosrdno, a izvan šatora temperature se i po danu približavaju nuli. Navečer u 11:30 temperature su se spustile ispod ništice, a mi idemo na završni uspon. Preporuka je ne gledati ispred sebe, jer se gusjenica čeonih svjetiljki penje visoko u noć i obeshrabruje manje odvažne planinare ili one načete sumnjom da neće moći izdržati napore i vodi ih u odustajanje.

   Nakon napornih, smrzavajućih 8 sati hoda dižemo se na rub kratera zvani Stella Point i uz minimalno odmora krećemo u završni uspon prema najvišoj točci, Uhuru. Putem susrećemo ozlijeđenog vodiča kojeg pridržavaju i pomažu dva nosača. Iz razgovora s našim vodičem saznajemo da je slomio potkoljenicu prilikom pada na zaleđenom dijelu blizu vrha Uhuru i da ga planiraju spuštati na starinski način, uz pomoć marinera. Njegova ozlijeda nije „turistička" i nije životno ugrožavajuća pa nema pravo na prijevoz helikopterom. Pogled seže uokolo na more pahuljastih oblaka, vrhove Mawenzi i planinu Meru koji se naziru u bijelom bespuću. Slikamo se kratko uz zastave i već nas tjeraju s vrha zbog drugih ljudi koji pristižu, ali i promjenjivih uvjeta i nemilosrdnog vjetra koji se prijeti.

7. Dan 7 – Silazak s vrha Uhuru do kampa Barranco pa do kampa Millenium (5895m-3820m)

   Putem natrag po krateru vidimo ostatke ledenjaka Rebmann, impresivnog gorostasa koji zbog klimatskih promjena gubi na svojoj veličini. Put nizbrdo kroz sipar zahtjevan je za zimske i trosezonske gojzerice koje griju stopala do nemogućih temperatura, zbog čega po dolasku u kamp Barafu svi umirujemo goruća potrošena stopala u vodi koju su nam pripremili za osvježenje. Nakon obroka i kratkog odmora, nastavljamo spust do kampa Millenium u koji stižemo u rano predvečerje.

8. Dan 8 – Silazak od kampa Milleniium do Mweka Gatea – izlaza iz nacionalnog parka (3820-1640m)

   Naša avantura se privodu kraju – posljednji pozdrav vrhu Kibo u daljini, slikanje ispred oznaka kampa i krećemo u završni silazak. Prekrasni vidici uokolo zasjenjeni slojem niskih bijelih oblaka onemogućuju nam pogled na grad Moshi, koji bi nam inače bio vidljiv. Gledamo u nepregledne zelene površine šuma uokolo i veselimo se ponovnom ulasku u prašumski pojas.

   Prolazimo kroz ispražnjeni i očišćeni Mweka kamp na visini od 3100m, i ulazimo postupno u carstvo moćnih stabala i nepristupačnog grmlja. Put je uređen, na višim predjelima kamene serpentine prelaze u uređene staze koje nas podsjećaju na uređene putove u Plitvičkim jezerima. Ali unatoč ljepotama džungle silasku nema kraja, i umorna stopala jedva nose nepregledni spust. Putem nailazimo na lijane pa odrađujemo serije fotografija u stilu Tarzan i Jane.

   Ljudi koje susrećemo putem nam daju krive informacije – od još 5 kilometara do 500 metara do 5 minuta ili 50 minuta, nikako doći do kraja. Nakon nepoznatog broja sati hodanja nizbrdo napokon stižemo do zgrade Nacionalnog parka gdje nam izdaju certifikate i gdje se napokon opuštamo uz hladno pivo. Dočekuju nas i crno-bijeli sakati majmuni raspoloženi za igru lovice po stablima iznad nas. Nakon ručka u prekrasnom lodgeu, naši vodiči i nosači pripremaju nam svečanu ceremoniju uručenja diploma uz pjesmu i ples.

Svi sudionici pohoda uspješno su se popeli na vrh. Putem su 13 od 15 sudionika u nekom trenutku osjetili privremene učinke visinske bolesti u vidu glavobolje, mučnine, vrtoglavice ili crijevnih poteškoća.

Ukupna duljina puta: približno 79km

S obzirom na visoke iznose troškova puta i pohoda, odlučili smo zatražiti pomoć sponzora. Uz njihovu financijsku pomoć uspjeli smo pokriti dio troškova. Još jednom zahvaljujemo našim sponzorima: